Turopoljci su odoljeli raznolikom sustavu pokmečivanja u 6. st. te su odlučili da bratstvo još više učvrste obnovom i razradom unutarnjih odnosa. To je učinjeno 1560. godine. Ovim statutom utvrdiše bratsku povezanost «kao da proističu svi iz jedne košnice» tako da je valjano nasljeđivanje jedino unutar njih, pa je zajednička imovina neotuđiva i ne može pripasti ni državi dok je ijedan Turopoljac živ. Utvrdiše i žensko nasljedno pravo na četvrtinu, a ako je jedinica na cijeli imetak. Utvrđen je postupak biranja župana, a podrobno i cjelokupna sudbenost po kojem je župan obvezatni sudac u prvoj molbi.

Sve su odredbe dobile provedbenu i zakonsku snagu potvrdom kralja Rudolfa 1582. godine. Time je Plemanita općina turopoljska zadobila status posebnosti i osobitosti, koju su kasnije vojne zasluge samo povećale.